Za razvoj anesteziologije u Karlovcu najzaslužniji su dvojica kirurga: prof. dr. Ante Medanić i prim. dr. Davor Grgurina. Nažalost, nema podataka o prvoj anesteziji ili ranoj primjeni anestetika.
Ante Medanić o kojem je bilo puno riječi i u općoj povijesti Bolnice i Kirurgije, već 1929. godine u „Liječničkom vjesniku“ objavljuje rad “Problem narkoze”. Navodi da je u 4 i pol godine izvršio 4 090 operacija, te raspravlja o vrstama anestezije. Najčešće upotrebljava lokalnu anesteziju 0,5% otopinom TBL Novovain-Suprarenin Merck. Druga najčešća narkoza je „aether kapanjem na Sudeckovu masku“ (često uvod Chloraethylom). Tih “narkoza” bilo je 598. Smrtnih slučajeva nije imao, a nekoliko asfiksija, riješio je kako kaže glatko Lobelinom, a u dva slučaja morao je primijeniti umjetno disanje. Lumbalnih analgezija imao je 173. Upotrebljava Merckov Tropacocain (amp. a 1ml, 5 i 10%). Nije imao smrtnih slučajeva, jedan napad epileptoformnih grčeva za operacije koji prolaze nakon intervencije i par tipičnih kolapsa, koji su na podavanje kardijaka prestali. Navodi da u slučajevima kolapsa u lokalnoj anesteziji izvrsno djeluju i.v. injekcije Ephentonina ili Ephedrina. U premedikaciji daje Coffein (0,3) na početku operacije Ephentonin, a tek “po operaciji Morphium i Atropin”. Medanić navodi:„Statistika mortaliteta u narkozi i neugodnih slučajeva kao asfiksija, bezuvjetno ovisi i o narkotizeru. Ja u zadnje dvije godine otkada imam stalnog i izvrsnog narkotizera (dr. Jerinić), nijesam uopće imao prilike intervenirati bilo kardijalcima, bilo kisikom, bilo lobelinom, što sam prije kod čestih mjenjanja narkotizera morao češće činiti.“
Značajno je spomenuti da je u operacijskim protokolima nađeno da su Medanić, Jerinić, Bival i drugi već od 1934. davali i.v. anestetik Evipan-Na, o kojem u „Lječničkom vjesniku“ te godine izvješćuje dr. B. Lavrič. Tako nalazimo 17. 1. 1934. prvu primjenu Evipan-Na u Karlovcu kod bolesnice J. K. pri operaciji Haematosalpinxa s odstranjenjem desne tube i ovarija. Anestezija je učinjena Evipanom (8 ml), a dalje je nastavljeno s eterskom "narkozom". „Narkotizer“ je bio dr. Bival.
Tablica 1. Medanićeve operacija u Karlovcu 1925 – 1929.
Hernije 562 Myoma uteri 15
Ulkusi 154 Cysta ovarii 14
Apendicitisi 112 Ileusi 13
Strume 63 Nefrektomije 11
Holecistektomije 41 Ekstrauterine 11
Tablica 2. Vrsta anestezija u karlovačkoj Bolnici 1925 – 1929.
Lokalna 1175 Chloroform(u početku) 22
Aether narkoza 598 Chloroform-aether 29
Chloraethyl 536 ( bez onih za uvod u anesteziju)
Lumbalna 173 Cocain lokalno 61
Medanić nadalje piše o specijalistima narkotizerima u Americi, Engleskoj i Njemačkoj. Između ostalog navodi da se u Americi primjenjuju plinske narkoze, „a negativne njihove strane jesu... da su skupe, da iziskuju veliku aparaturu, da su eksplozivne i što je možda najglavnije da ih mora voditi jako spreman i stalan narkotizer.“ Navodi dalje da na mnogim američkim fakultetima postoji katedra za narkozu, pa se na ispitima traži praktično izvađanje narkoze, da u Engleskoj isto postoji sistem specijalista narkotizera, da se u Njemačkoj o tome govori, kao i o uvađanju posebnih katedri za narkozu. A o nama kaže „da se po našem nastavnom planu narkozi sa kliničke strane podaje premalo važnosti, tako da se u praksi rijetko naiđe na našeg liječnika, koji može u slučaju potrebe pružiti narkozu pa makar i kratkotrajno opojenje kloretilom, što je bezuvjetno na štetu bolesnika i samog liječnika. Prepuštanje narkoze specijalistima narkotizerima je kod nas za sada preuranjeno, no bilo bi bezuvjetno potrebno da se na našim klinikama više pažnje posveti praktičnoj strani narkoze, pa da se na bilo koji način omogući medicinarima vježbanje i praktično primjenjivanje narkoze.“ (Valja reći da je specijalizacija iz anesteziologije uvedena 1947.g., a prvi su ispiti održani 1948.g.)
Vrste anestezije koje opisuje Medanić 1929. godine, nisu se mijenjale sve do poslije II. svjetskog rata. Poslije Rudolfa Jerinića, zatim Šanjeka i Rukavine, za šefa Kirurgije 1953. dolazi iz Rijeke, iz Medanićeve škole, mladi kirurg dr. Davor Grgurina. Njegov utjecaj bio je odlučan za daljnji razvoj anesteziologije.
Sredinom 50-ih godina prošlog stoljeća dolazi kirurg dr. Cvjetko Mihaljević, koji tada radi i prvu endotrahealnu anesteziju, ožujka 1954.g. Bolesnici su dobivali premedikaciju morfina s atropinom, u indukciji pentotal i curidin. Slijedila je orotrahealna intubacija, održavanje anestezije kisikom i eterom u (polu)zatvorenom kružnom sustavu. Kao anestetičar je tada uvijek zapisan dr. Cvjetko Mihaljević koji je bio sekundarni liječnik na Kirurgiji do 1957. ili 1958.g. Dr. Mihaljević je za vođenje endotrahealne anestezije bio educiran na kraćem tečaju kakvi su se tada organizirali na klinici u Zagrebu. Uz njega su od 1956.g. endotrahealnu anesteziju radili i drugi liječnici kirurgije i ginekologije, osobito kirurg dr. Ruža Škunca koja je također imala neka osnovna znanja iz anesteziologije. Endotrahelanu anesteziju radi dr. Milan Stefanović, kasnije šef kirugije, pa ginekolozi dr. Stjepan Škrtić i dr.Emil Tuškan poslije doktor znanosti i sveučilišni docent). Grgurina je intenzivno tražio liječnika koji bi specijalizirao anesteziologiju. U to se vrijeme intubira laringoskopom s ravnom špatulom. Tehnika: eter ili kloretil kapanje do III. stadija dubine anestezije, a zatim orotrahealna intubacija (često vrlo teška i mučna). No anestezija je prilično primitivna: uvodi se eterom kapanjem ili chloraethylom do III. stadija, zatim intubacija i priključivanje na aparat.. Prvi aparat za anesteziju bio je domaća “Sutjeska”, a češka “Chirana” je “došla” kasnije. Spontano se disanje održavalo kao važan monitoring dubine anestezije i stanja bolesnika.
Uvođenje endotrahealne anestezije značajan je doprinos modernoj operativnoj medicini, a najviše, naravno, bolesnicima. Endotrahealna je anestezija kirurgu omogućila da operaciji pristupi ležernije, dala mu je znatno više vremena za mirniji kirurški rad, a bolesniku je dala sigurnost tijekom operacije i veću šansu operativnog izliječenja. Dr. Cvjetko Mihaljević, sekundarac na kirurgiji, liječnik je koji je uveo endotrahealnu intubaciju u Karlovac, kasnije je otišao u Njemačku.
Tih se godina pojavila i Seleyeva i Hugenardova teorija stresa. Ubrzo je kod nas našla dosta primjene antistres terapija s «Laborit-ovim koktelom: fenergan, rezerpin, petidin» (dr. Mihaljević, dr.Grgurina).
Konačno prim.Grgurina uspijeva u svojim nakanama i dr. Darko Jerinić, po završnom stažu u travnju 1961, dolazi na Kirurgiju kao sekundarac za „narkotizera“. Grgurina dogovara s Ribarićem u Rijeci specijalizaciju. Na specijalizaciju dr. Jerinić odlazi tek u svibnju 1962, a kroz tih godinu dana radi kao kirurški sekundarac učeći anesteziju od starijih kolega kirurga i ginekologa i iz stare Killianove knjige o narkozi. Intubacija se tada vršila ravnim Forreggerovim laringoskopom, a to je uvijek bio vrlo napet i mučan događaj.
U tom razdoblju anestezije bez anesteziologa, koje traje do 1965, primjenjivane su lokalne anestezije (infiltracije operativnog polja lokalnim anesteticima). U toj vrsti analgezije dugo su se vršile i veće operacije. U kasnijoj fazi tog razdoblja (iza 1962.g.) stanje se popravlja uvođenjem snažnije prijeoperacijske medikacije (Morfin+Atropin) i intraoperacijsko i.v. davanje hipnotika i analgetika (potencirana lokalna anestezija). Tih su se godina primjenjivale spinalna, lumbalna, subduralna anestezija, uglavnom tetrakainom. Najvećim dijelom za ginekološke operacije.
Inhalacijske anestezije - eter kapanje, u ranoj fazi radili su to najmlađi liječnici, da bi tek pri kraju ove faze kapanje etera bila zadaća iskusnijih liječnika-specijalizanata, pa i specijalista kirurga i ginekologa (dr. Stefanović, dr.Škunca, dr. Škrtić). Ova se anestezija izvodila u operacijskom traktu i izvan njega, sa strahom i naporom, a nerijetko i sami omamljeni isparenjima etera. „Reminiscencije na to vrijeme nisu praćene nostalgijom. Možda onom za mladošću, ali ne i za kapanjem etera.“ - govorio je dr. V.Kiseljak. Eter je ipak još dugo ostao osnovni anestetik, sve do 1966.g. kada se pojavio spasonosni halotan.