Iako je kirurgija radila u jednoj operacijskoj sali, dva anesteziologa (ginekologija se tada već nalazila na novoj lokaciji u Vojnoj bolnici) nisu dovoljna za rad tijekom 24 sata. Poradi toga je za početak i u nedostatku liječničkog kadra, 1964.g. educirana jedna medicinska sestra („bistra, okretna, a mora se reći i hrabra“ Cvitko Katica), koja je dugo obavljala funkciju anestetičara. U početku pod nadzorom, a kasnije i samostalno. Naravno, uz stalnu pripravnost jednog od anesteziologa.
Po povratku s dijela specijalizacije iz Rijeke (9 mj. 1963) Jerinić primjenjuje tada suvremene metode anestezije, uključujući i nove anestetike kao halotan i sprovodne analgezije.
Nakon preostalog dijela specijalizacije na klinici Rebro kod prof. dr. J. Bolčić-Wickerhauser, dr. Jerinić polaže specijalistički ispit 2. 6. 1965, i time postaje prvi specijalist anesteziologije u Karlovcu. U prosincu 1965. i dr. Vjenceslav Kiseljak završava specijalizaciju anesteziologije na Rebru kod prof. dr. sc. Jagode Bolčić Wickerhauser.
Koliko su naši anesteziolozi slijedili tekovine moderne medicine u vrlo skromnim materijalnim uvjetima, govori još jedna „sličica“ iz početka davnih 60-tih godina. Mladoj je ženi vlak amputirao obje noge. U kiruršku je ambulantu došla bez palpabilnog pulsa na perifernim žilama. Temelj reanimacije bila je reanimacija volumenom. Tada se nije znalo za punkciju „centralnih“ vena, periferne su vene bile «kolabirane» pa je anesteziolog indicirao hitno prepariranje vena. Tek kada je bio osiguran venski put i kada je bolesnica dobila dovoljnu količinu infuzija i krvi, bila je uspostavljena zadovoljavajuća periferna cirkulacija. Kirurg (dr.Grgurina) mogao je vidjeti koje krvne žile krvare, odnosno koje žile treba podvezati. Već tada su se budući anesteziolozi nametnuli na samo kao „narkotizeri“ nego stručnjaci koji su najkompetentniji za reanimacijski postupak, uspostavljanje i nadzor osnovnih životnih funkcija. I danas je princip isti: reanimacijski postupak, pa tek tada «nastup kirurga».
Ubrzo poslije dolaska dr. Jerinića sa specijalizacije dr. Vjenceslav Kiseljak (prosinac 1965) polaže specijalistički ispit, pa je tada, sa sestrom Katicom, troje stručnjaka koji su mogli primijeniti anesteziju. Organizira se dežurstvo anesteziologa i prva šok-soba.
Zašto su anesteziolozi imali šok-sobu? Poslije operacija je nerijetko trebalo zbrinjavati respiracijsku, srčanu ili cirkulacijsku insuficijenciju. Naravno da skrbiti mora onaj stručnjak koji je tijekom operacije oduzeo bolesniku svijest i doveo ga u stanje kome, onaj tko mu je oduzeo sposobnost disanja i ugrozio njegovu srčanu funkciju i «srušio» mu krvni tlak. Taj specijalist mora vratiti bolesniku sve ove funkcije. Tako je nastala šok soba. Naši kolege tih 60-tih godina bili su svjesni da je svrha stvaranja šok-sobe: centralizacija najtežih kirurških, ali i nekirurških bolesnika, centralizacija opreme (koje nikad dovoljno), centralizacija najvrednijeg: stručnjaka. Samo oni koji rade 24 sata dnevno tijekom cijele godine, niz godina, mogu jedan posao raditi kvalitetno. Do tada je nužno važilo pravilo: svaka soba, šok-soba; svaki odjel, šok-soba. Bojim se da je tada ovaj stav bio jasniji doktorima, a da danas – 2006. godine, poslije punih 40 godina, taj isti stav, nekim kolegama u bolnici nije jasan.
Prva šok-soba bila je jedna malena sobica na Kirurgiji s 4 kreveta, 2 sestre i 2 bolničara (Vidić Jozo, Višnjić Milan, Rosić Milka, Ivković-Basara Milica). Tijekom 1966. godine ekipa se pojačava još jednom medicinskom sestrom, Gordanom Božić-Oroši, kasnije glavnom sestrom Službe. Godine 1968.u ožujku osniva se Odsjek za anesteziju i reanimaciju u okviru Kirurgije. Ima 5 kreveta, 6 njegovateljica. Tu ostaje do preseljenja u novu bolnicu na Švarči (1974). Prvi šef Odsjeka je dr. Darko Jerinić. U Statutu ustanove anesteziolozi su izborili član u kojem stoji da Odsjek ima pravo i dužnost anesteziološko-reanimacijske brige za sve bolesnike kojima je to potrebno, bez obzira na odjelnu pripadnost, bez obzira da li pripadaju kirurškim strukama ili internističkim. Stav kojeg su tada nametnuli prvi karlovački anesteziolozi, a to je - da se u tadašnjoj šok-sobi koja je de iure pripadala Kirurškom odjelu, mogu liječiti svi bolesnici kojima su potrebne mjere liječenja kojima se uspostavljaju, održavaju i nadziru životne funkcije uz pripadajuću njegu - moderan je stav i današnje intenzivne medicine. Time su u prošlom stoljeću postavljeni prvi zamecisamostalne djelatnosti anestezije, reanimacije i intenzivne medicine.
Godine 1968. služba se «pojačava» još jednim liječnikom. To je mladi dr. Zlatko Vergot, koji po natječaju dolazi na specijalizaciju anestezije, ali za ginekološku operativu. Godine 1970. na specijalizaciju dolazi dr. Marijana Persoli-Gudelj.
Dječje tonzilektomije počele su se raditi u endotrahealnoj anesteziji (dr.Kiseljak, 26. l0. 1973)! Godine 1974. konačno preseljenje u novu bolnicu na Švarči. Anesteziologija postaje samostalna djelatnost pod nazivom Služba za anesteziju i reanimaciju. Kako je dr. Jerinić od 1973. ravnatelj Medicinskog centra, dr. Kiseljak postaje prvi šef Službe (1974 – 1980), dr. Jerinić preuzima rukovođenje od 1980 do 1984. Dr. Kiseljak ponovno je voditelj Službe do rujna 1991, kada odlazi u mirovinu, a nasljeđuje ga dr. Josip Žunić. Dr Zlatko Vergot voditelj je Anesteziološkog odsjeka.
Preseljenje u nove prostore na Švarči omogućilo je Anesteziji da se transformira u modernu, medicinski suvremenu djelatnost kakve u to vrijeme nije bilo u Hrvatskoj. Istini za volju, opremljenost aparatima nije bila proporcionalna kadru i prostoru. Godine 1974.g. radi već 4 liječnika-specijalista i 2 na specijalizaciji, i 8 medicinskih sestara u Jedinici intenzivne terapije (JIT). Treba naglasiti da se naziv Jedinica intenzivne terapije (JIT) prvi puta u našoj terminologiji pojavljuje u Karlovcu. Naziv se teško probija i usvaja. U operaciji rade 4 anestetička tehničara, dakle, 6 doktora i 12 sestara (1974). Anestezija tada postaje samostalna služba u Osnovnoj organizaciji udruženog rada (OOUR) Medicinsko-uslužnih djelatnosti tadašnjeg Medicinskog centra Karlovac.
Dr. Maja Vučković dolazi u službu 1974g., a 1976.g. odlazi u Njemačku. Uvijek se rado sjeća svojih karlovačkih početaka, naglašavajući visok nivo anestezije sedamdesetih godina, ali i danas. Godine 1975.g. dolazi na specijalizaciju dr. Dragica Kasunić. Te je godine dr. Vergot bio mjesec dana u CIT-u (Centralna intenzivna terapija) u Ljubljani. Dr. Josip Hašperger dolazi na specijalizaciju 1977.g (slika 4). Iste godine na specijalizaciju, ali kao specijalizant Bolnice u Dugoj Resi, dolazi dr. Anton Čop. Travnja 1978.g. dolazi u Službu dr. Josip Žunić kao zamjena za dr. Kasunić koja odlazi na specijalizaciju.
Dr. Žunić specijalizaciju dobiva 1980.g., a završava 1983.g. kod prof. dr. Jagode Bolčić- Wickerhauser.
Broj medicinskog kadra iz godine u godinu raste, prateći zbivanja u ostalim granama medicine i njihove sve veće zahtjeve i potrebe. Zanimljiva su, i uvijek moderna razmišljanja prim. Kiseljaka koncem 70-tih godina: «... opet, povijesnoj istini za volju vraćam se na opremu. Vrlo je dobro znano da je anestezijsko - reanimatološka djelatnost vrlo ovisna o aparatima, opremi. Da je to tehnologizirana grana medicine. A aparata nikada dosta sofisticiranih. Stalno se je tada, kao i danas, tražilo više i bolje. A društvo, nažalost, nije moglo niti tada financijski pratiti potrebe zdravstva. Anestezija, kao grana ovisna o tehnici, najviše trpi... « Uvijek isti problemi...
Godine 1979. dr. Kiseljak završava tečaj akupunkture. Iste se godine otvara ambulanta za akupunkturu, koja ubrzo prerasta u ambulantu za liječenje boli. Treba posebno naglasiti dalekovidnost prim. dr. Kiseljaka koji se problemom boli počeo baviti u vrijeme u kojem su i akupunktura i bol bili neshvaćena područja medicine. Samo upornošću, skromnošću i sistematičnošću u stručnom radu uspio je održati ambulantu koja je bila među prvima u bivšoj državi. Istovremeno, 1979.g. nastaje i ambulanta za anesteziološki pregled, prva u Hrvatskoj. Neke kliničke bolnice, zbog objektivnih problema, još donedavno nisu imale ambulantu za anesteziološki pregled.
Napredak anesteziološke struke u Karlovcu bio je i rezultat odlazaka anesteziologa u zapadne zemlje. Tako je dr. Persoli-Gudelj odlazila u Homburg am Saar, na kliniku čuvenom profesoru Hutschenreuteru. Odlazak je bio rezultat suradnje poznate profesorice i prve dame anesteziologije, dr. Jagode Bolčić- Wickerhauser, sa zapadnim klinikama. Iz Njemačke je dr. Persoli donijela «prve kava katetere» (kateterizacija centranih vena), lokalne anesteziološke tehnike, literaturu i još mnogo toga. Prim. Jerinić kao mladi specijalist odlazi u Švicarsku, „El Dorado“ blagostanja, znanja, struke, a kasnije i u Nizozemsku. Prim. Kiseljak i dr. Vergot također odlaze u klinike u inozemstvu. Svi donose ono najvažnije – ideje, nove poglede, razvoj. Godine 1980. prvi je puta intratekalno, a ubrzo i periduralno primjenjen morfin. Prva izviješća iz literaure datiraju iz 1978. i 1979. godine. Pratila se literatura i slijedilo sve što se slijediti moglo. Te se, 1980. godine, počinje s primjenom periduralnog katetera.
Godine 1980 osnivaju se 4 odsjeka u Službi i to: Anestezije (voditelj dr. Zlatko Vergot), Intenzivnog liječenja (prim. dr. Darko Jerinić), Porodničke anestezije i analgezije (prim. dr. Persoli-Gudelj), koji nažalost nije saživio, i Odsjek za liječenje boli (prim. dr. Vjenceslav Kiseljak).
Analgezija u rađaoni tada nije saživjela. Ideje Službe i dr. Persoli bile su preuranjene. Godine 1980.g. primijenio je dr. Kiseljak TENS tijekom poroda, a 1981.g. učinio je to i dr. Žunić (porod supruge i rođenje kćerke). Porodi su bili znatno kraći, s manje bolova, iako je vrijeme izgona bilo vrlo bolno i sam TENS nije mogao dati dobru analgeziju za tu fazu poroda. Godine 1989. dr. Vergot načinio je dva bezbolna poroda u periduralnoj anesteziji. Porode je vodio dr. Lončar.
Sedamdesetih i osamdesetih godina karlovački anesteziolozi poslije dežurstva odlaze u Dugu Resu jer je dr. A. Čop prešao raditi iz Duge Rese u Karlovac, a kasnije odlaze i u Ortopedsku bolnicu Duga Resa. To traje sve do1993.g. kada se Ortopedija ponovo vraća u Karlovac.
Stalni problem je oprema, i 70-tih i 80-tih godina. Na sreću, izgradnja djelatnika-specijalista u svim djelatnostima, pa tako i u anesteziologiji išla je čak ispred ulaganja u zidove nove bolnice. Nakon 1980. stanje se mijenja, posebice u drugoj polovici desetljeća.
Sedamdesetih godina Služba je imala respirator «Harlow». To je bila «kutijica», tehički gledano vrlo jednostavno građena, koju je najbolje popravljao Slavko Nejak. Imao je kliješta i «šarafciger» i «poštimavao je respirator prema potrebi». „Harlow“ je bolesnicima «davao» samo najjednostavniji oblik disanja pod pozitivnim tlakom (IPPV). Godine 1981. stigao je prvi «pravi» respirator „Bear“. „Bear“ je imao mogućnost kontrolirane ventilacije i sinkronizirane intermitentne mandatorne ventilacije uz mogućnost primjene pozitivnog tlaka disanja u ekspiriju (PEEP), a imao je i brojne alarme. Pomogao je mnogim bolesnicima. Korišten je desetak godina.
Razdoblje stagnacije u opremanju bolnice traje sve do 1985.g. Tada se stanje u Službi naglo popravlja: dobivamo 4 monitora, tada vrhunska („Siemens“ Sirecust 404-1). Monitori su modularnog tipa (MIBP, IBP, EKG, HR, pulsni val, ETCO2, MRV, TV, RR). Monitori mogu prihvatiti i mjerenje srčanog minutnog volumena.
U sljedeće dvije godine Služba je opremljena većim brojem suvremenih, čak kompjuteriziranih monitora i respiratora, anestezijskih aparata, kapnografa, perfuzora, a nije oskudijevala više niti na potrošnom materijalu. Godine 1988. Služba dobiva, među prvima u bivšoj državi, a poslije bolnice u Zadru, tri tada vrhunska respiratora („Ohmeda“ CPU-1), prve monitore za analizu ugljičnog dioksida i pulsnu oksimetriju (1988-1989.g.).
U Rovinju je 1988.g. održana petodnevna edukacija »jugoslavenskih anesteziologa» za rad s tada najboljim respiratorima „Ohmeda“ CPU-1. Za vrijeme jedne stanke, pristupio je «demo-aparatu» naš mladi anesteziolog i počeo simulaciju različitih opcija. Svi su se, a bili su to anesteziolozi iz vrhunskih centara bivše države, «u čudu zgledali». A tijekom slijedećeg je odmora Prim. Jeriniću pristupio tadašnji prvi čovjek „Ohmede“ za Europu i pitao ga: «Gdje ti je taj mali to naučio?». «U Karlovcu» -, slijedio je odgovor.
Pravilna orijentacija tih godina, rezultira ne samo boljim radom u Službi nego i brojnim stručnim istupima liječnika na stručnim i znanstvenim skupovima, u časopisima, radom u inozemstvu, poslijediplomskim edukacijama. Služba ima 2 primarijusa (dr. Jerinić i dr. Kiseljak) i trećeg «u pripremi» (dr. Persoli-Gudelj) i magisterij (dr. Žunić). Prim. dr. Jerinić u dva je mandata bio direktor Radne organizacije Medicinski centar Karlovac, a 1986. godine bio je zamjenik direktorice Nevenke Neralić-Milivojević. Za vrijeme direktorskog i predsjedničkog mandata dr. Jerinić je jednu godinu bio predsjednik Skupštine Općine Karlovac. Stručni voditelj Službe je prim. dr. Kiseljak. Dr. Josip Žunić odlazi na poslijediplomski studij iz kliničke farmakologije kojeg vodi prof. dr. sc. Božidar Vrhovac, a od doc. Novosela, interniste-kardiologa preuzima 1985.g. vođenje tadašnje Komisije za lijekove.
U to vrijeme karlovački anesteziolozi (dr.Vergot, dr. Persoli, dr. Žunić) odlaze u Ogulin na ispomoć ogulinskim anesteziolozima. Odlazilo se četvrtkom poslije podne, a u Karlovac vraćalo nedjeljom poslije podne.
Početkom 90-ih služba je imala 12 liječnika (10 specijalista i 2 na specijalizaciji), 18 sestara u Jedinici intenzivne terapije (od toga 2 vms.), 8 anestezioloških sestara (od toga 3 vms.), 1 NKV, 1 administrator, 3 čistačice-servirke; ukupno 43 djetnika. Dr. Žunić je obranio magistarski rad.
Anestezije se rade na brojnim mjestima (5 operacijskih sala, 2 endoskopije, gipsaona, hitna kirurška sala, mala operacijska kirurška sala, mala ginekološka operacijska sala, radiologija, neurologija). U JIT-u se nalazi 9 kreveta s prosječnom iskorištenosti od 83-85%. Postojala je i soba za poslijeoperacijski nadzor (ranija terminologija: RR - Recovery room, sadašnja terminologija: PACU – Postoperative Anesthesia Care Unit) koja radi od 8 - 15 sati, s 5 kreveta. Još od 1979.g. postoji ambulanta za prijeoperaacijski pregled bolesnika i lista prijeoperacijskog pregleda.
U ambulanti za liječenje kronične boli radila su dva liječnika (dr. Kiseljak i dr. Tonković-Puljić) i 1 sestra (K. Pruginić). Primjenjuju se, primarno, nefarmakološke metode: akupunktura i TENS te blokade živaca.
Neposredno pred početak Domovinskog rata u Službi djeluje 11 specijalista i 1 specijalizant, od kojih su 3 primarijusa i 1 mr.sc., zatim 18 ms (2 vms.) i 1 bolničar u JIL-u, 8 anestezioloških tehničara (3 viša), 1 administrator i 3 čistačice – ukupno 43 djelatnika.
Nažalost, rat kadrovsku sliku drastično mijenja – ostaje 6 specijalista: Jerinić, Vergot, Persoli, Žunić, Čop, Nesanović i specijalizant Gučanin. Uređen je prostor: reanimacija za intenzivnu medicinu sa 6 mjesta (na petom katu imali smo 9 mjesta + 5 mjesta za poslijeoperacijski nadzor) i 3 operacijske dvorane urgentnog bloka za rad i sterilizaciju.